Home Blog POSJETILI SMO NAJZATVORENIJU DRŽAVU NA SVIJETU – SJEVERNU KOREJU

POSJETILI SMO NAJZATVORENIJU DRŽAVU NA SVIJETU – SJEVERNU KOREJU

4289 views

Na sam spomen Sjeverne Koreje i njezinog vođe Kim Jong Un-a u ljudima se budi doza straha, ali i tisuću upitnika o državi o kojoj se tako puno piše, a vrlo malo zna.

S obzirom da je moj konačni cilj posjetiti sve države na svijetu , došao je red i na Sjevernu Koreju. Kada sam pročitao da se ove godine tamo ponovno održava najmnogoljudniji ljudski performans na svijetu poznatiji i kao MASS GAMES znao sam da je pravo vrijeme za posjet.

Obitelj i prijatelji bili su vrlo skeptični na odabir lokacije i glavno pitanje bilo je : „Zašto baš tamo?“, „Završit ćeš kao Otto“……..(za one koji ne znaju Otto je Američki student koji je pod utjecajem alkohola skinuo poster sa Velikim Vođom i bio osuđen na 15 godina teškog rada te bio pušten u Ameriku nakon godinu i sedam mjeseci te nažalost umro dva dana nakon povratka zbog mučenja), ali za mene je to bio najveći izazov do sada.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Krenula je procedura organizacije pa je prva stvar koju sam morao napraviti izabrati agenciju preko koje želim putovati. Samostalno ne možete ući u državu i jedini način da dođete do tamo je iz Pekinga gdje možete birati opciju vlaka ili aviona, naravno u sklopu agencijskog programa. Odabrao sam agenciju pa su mi poslali svu potrebnu papirologiju i formulare koje sam moram popuniti, uključujući i vizu za Kinu sa dva ulaska koju morate imati i koju ishodite u Kineskoj ambasadi u Zagrebu. Zanimljivo je bilo da sam morao potpisati izjavu da NE putujem u funkciji travel blogera i da imam putno osiguranje koje vrijedi u Sjevernoj Koreji koje sam dobio od Wiener osiguranja. Nekolicina agencija koje imaju pravo dovoditi turiste u Sjevernu Koreju moraju imati sjedište u Pekingu gdje vas dočakaju na briefingu na kojem vas upute u sva pravila i dodijele vam vašeg pratitelja putovanja.

Andrea i ja 11.08.2019. iz hotela u Pekingu uzbuđeno krećemo prema uredu agencije na briefing koji počinje u 10h ujutro. Putem nismo previše pričali, vjerojatno je svatko potiho u svojim mislima razmišljao je li ovo bila dobra ideja. Na briefingu nas dočekuju djelatnici, većinom iz Europe jer je agencija britanska. Plačamo iznos našeg putovanja koji nas je koštao 1500 eura po osobi.

Ulazimo u prostoriju s putnicima koji su se također upustili u avanturu života i saznajemo da smo mi grupa koja je izabrala putovanje vlakom do Pjongjanga i ta priča traje oko 24 sata vožnje.

Pravila koja smo saznali na briefingu koji se odvijao 7 sati prije polaska su sljedeća:
– Ne smiju se unositi knjige sa religijskim sadržajem i vjerskim obilježjima (primjer Biblija)
– Nije dopušteno unositi pornografski sadržaj na telefonu ili laptopu
– Nije poželjno ni pametno unositi predmete koji ističu vezu sa Južnom Korejom i SAD-om
– Rečeno nam je da moramo obrisati iz telefona sve sadržaje koji spominju Sjevernu Koreju ili bilo koju njihovu ličnost od životne važnosti narodu (Doživotni Predsjednik Kim Il Sung, General Kim Jong Il ili aktualni maršal Kim Jong Un)
– Rečeno nam je da nećemo moći sami napuštati hotel te da se cijeli program odvija u pratnji dva lokalna vodiča i našeg pratitelja Asha
– Lokalne novine ne smiju se presavijati jer se na naslovnici uvijek nalazi Kim Jong Un
– Rečeno nam je da se ne smije snimati vojska i da se pridržavamo snimanja onoga što nam dopuste vodiči
– Rekli su nam da budemo pripremljeni da nam vojska može prekopati telefone i laptop kao i prtljagu
– Slike na kojim su Predsjednik, General ili Maršal ne smiju biti izrezane
I još par informacija kojih ću spomenuti kroz tekst. Mi smo izabrali posjet od 8 dana koji je uključivao obilazak države uzduž i poprijeko. Sjeverna Koreja broji oko 25 milijuna ljudi, a službeno se naziva Demokratska Narodna Republika Koreja. Ne zamjeram vam ako ste se slatko nasmijali na ovo „demokratska“ u nazivu, ali oni ne vole da se Koreja dijeli na Sjevernu i Južnu te se unatoč hladnim diplomatskim odnosima još uvijek nadaju ujedinjenju koje mi se nakon posjeta objema Korejama (Sjevernoj i Južnoj) čini kao nemoguća misija.

Putovanje kreće sa glavnog željezničkog kolodvora Pekingu i nakon provjera prtljage i dokumentacije napokon se ukrcavamo u vlak kojim ćemo se do Dandonga voziti otprilike 17h. Dandong je zadnji grad u Kini prije ulaska u Sjevernu Koreju. Vlak je bio pun ljudi, najviše Kineza, a u našem odjeljku sa 6 kreveta nalazili su se ljudi iz grupe pa je vožnja vlakom odličan način da upoznate svoje suputnike s kojima ćete provesti idućih nekoliko dana od 0-24 jer odvajanja od grupe naravno NEMA.

Atmosfera u vlaku je vesela, a postoji i restoran gdje smo se dosta puta okupili u idućih 17 sati vožnje i komentirali različite vrste pive kao i avanture koje nas čekaju.

Napokon je došao trenutak iskrcavanja i ukrcavanja u novi vlak koji će nas odvesti u Pjongjang i stati u prvi grad Sjeverne Koreje gdje se nalazi granica. Zaustavljamo se na granici i signal na telefonu nestaje u potpunosti, prvi znak ulaska u ovu misterioznu državu. Nakon toga ulaze vojnici, svi u istim uniformama i uzimaju naše putovnice u kojima se nalazi viza za Sjevernu Koreju koju dobivate od agencije, ali također ostajete bez nje na dan izlaska iz države i u vašoj putovnici ne postoji ni jedan pisani trag da ste ovdje ikada bili. Vojnici nisu izgledali toliko strašno, jedan mi je čak pružio ruku i moram priznati da sam se malo zaledio jer je to najmanje što sam očekivao nakon svih priča. Kasnije sam shvatio da su me tako posebnim činile u potpunosti istetovirane ruke kojima su se apsolutno svi čudili, ali i zgražali jer takvo nešto nisu nikada vidjeli. Također, sam u uputama pročitao da bi mi tetovaže mogle stvarati problem, ali to bi bilo samo u slučaju da sam imao istetovirano nešto kontradiktorno ideologiji njihove države.

Kao i svugdje u svijetu ovi ljudi su samo radili svoj posao i obavili formalnu proceduru provjera koja je uključivala popisivanje broja telefona i laptopa koje unosimo kao i svih ostalih uređaja. Također je zabranjeno unositi uređaje sa GPS-om osim telefona. Pitali su me da otvorim kofer pa sam se odlučio za Andrein i kada su vidjeli s čim imaju posla vrlo brzo su ga zatvorili.

Nakon otprilike 45 minuta vratili su nam putovnice i nakon toga smo smjeli izaći kako bi otišli na wc ili kupili nešto na pokretnom „dutyfree“ shopu (sokovi,voda,kikiriki i ostale grickalice), a provjera kompletnog vlaka trajala je oko 2h i 30. Važno je spomenuti da se već na granici vidi drugačiji ustroj ljudi i fotografije vječnog predsjednik Kim Il Sunga i generala Kim Jong Ila čija smo lica i statue viđali na svakom uglu idućih nekoliko dana. Još jedan detalj koji se mogao primjetiti već na samoj granici je da su svi Korejanci na lijevoj strani nosili broševe sa likom predsjednika i generala.

Vlak napokon kreće i ulazimo u unutrašnjost najzatvorenije države svijeta. Sve je zeleno i puno rižinih polja na kojima svi rade. Žene, djeca, stari i mladi svi su okupirani radom na polju. Manja djeca kupaju se u prljavim potočićima, a kuće su stare i jeftino ožbukane. S obzirom da Sjeverna Koreja ima najmnogobrojniju vojsku na svijetu točnije više od milijun aktivnih vojnika i 5.5 milijuna u rezervi ne čudi da se na svakih nekoliko kilometara nalaze vojni punktovi. Njihova glavna uloga je provjera da li lokalci koji putuju unutar države imaju dozvolu za to. Naime, lokalno stanovništvo unutar države smije putovati samo s posebnom dozvolom pa smo mi u ovih 8 dana vidjeli više nego 99% lokalnog stanovništva za cijelog života. Zapravo će dozvolu dobiti uglavnom ukoliko im netko od bližnjih živi u drugom gradu, zbog drugih razloga teško. Putem smo vidjeli još mnoštvo natpisa na korejskom koji veličaju radničku klasu i doživotnog predsjednika. Isti taj doživotni predsjednik (od 1973. predsjednik republike i šef Centralnog Narodnog komiteta) je uveo totalitarni režim sa sveobuhvatnim kultom ličnosti (Veliki Vođa). Godine 1980. je proglasio svog sina Kim Jong Ila zamjenom i službenim nasljednikom (Dragi vođa). Razvio je Juche ideologiju koja je poput „religije“ Sjeverne Koreje, a govori o samodostatnosti naroda koja opravdava njihovu izolaciju od ostatka svijeta. Upravo ta izolacija države je dovela do gospodarskog sloma i raširenog siromaštva. Govori se o milijunima ljudi koji su umirali od gladi, ali oni taj broj minoriziraju i gotovo poriču. Vožnja kroz unutrašnjost apsolutno je dokazala da ljudi ovdje zaista ovise o agrokulturi te da jedu ono što posiju. Država je zapravo vrlo lijepa i sve je zeleno i iznimno čisto jer ovdje sam sebi pronalaziš posla i onda kada ga nemaš. Ukoliko odrade glavne stvari, lokalci će ako treba čisitit travu kraj ulica ili plijeviti korov.

Dolazak u Pjongjang bio je poput dolaska u novu državu. Grad je izgledao sasvim normalno i zapravo vrlo lijepo, planski izgrađen sa puno nebodera i velikih zgrada. Na izlasku iz vlaka dočekali su nas naši lokalni vodiči, a na kolodvoru je svirala neka tradicionalna korejska muzika nalik klasičnoj glazbi. Ukrcali smo se u bus i krenuli prema Yanggakdo Internacionalnom hotelu, a u busu su nam vodiči oduzeli putovnice pod izgovorom da ih ne izgubimo i da će nam biti vraćene zadnji dan.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Hotel je bio odlično uređen i imao je sadržaje poput karaoka, bazena, masaže, casina, billiard cluba i restorana koji se vrti na zadnjem katu pa se već prvi dan iznad naših glava stvorilo tisuću upitnika. U Pjongjangu postoje samo dva hotela za turiste, jedan za Kineze i jedan ovaj internacionalni.

Večerali smo u hotelu i hrane je bilo u izobilju, konstantno su stizali novi slijedovi. Neizostavno jelo na stolu svih osam dana bio je Kimchi. Kimchi je fermentirani kupus sa malo chilija i Korejanci ga obožavaju. On se jede uz sve i po njihovom liječi sve. Dvije omiljene namirnice su im Kimchi i Ginseng.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Nakon večere smo prošetali hotelom i odmah kupili lokalne novine koje je kao što sam rekao bilo zabranjeno presavijati i bacati u smeće. Hotelsko dvorište nismo smjeli napuštati i bilo nam je dozvoljeno kretati se samo do posljednje lampe dvorišta. Ukoliko bi to prekršili vojska bi nas odmah uhitila jer bi sim sigurno netko javio da se stranci šetaju po gradu.
Prvi grad koji smo posjetili idući dan bio je Kaesong koji je poznat po demilitariziranoj zoni odnosno crti koja dijeli dvije Koreje. Putem smo imali četiri vojna punkta na kojima smo se zaustavili i gdje je slikanje bilo strogo zabranjeno (kao i fotografiranje vojske općenito). Za razliku od Pjongjanga gdje se može vidjeti nešto više automobila uključujući i par Mercedesa, na putu do Kaesonga do kojeg je vožnja traja cca 2h i 30 minuta vidjeli smo zaista mali broj automobila, od čega su većinski bili neki vojni polu-dzipovi. Bilo je smiješno gledati turiste iz Južne Koreje svega par metara od nas, a nitko ne smije prijeći s jedne strane u drugu. Stanovnicima Južne Koreje nije dozvoljeno turistički putovati u Sjevernu Koreju, a razlog je navodno taj što je jedna turistkinja na drugom dijelu Sjeverne Koreje, također na granici sa Južnom Korejom počela neovlašteno trčati prema toj strani i Sjevernokorejska vojska ju je bila primorana ubiti jer nije htjela stati. Barem je nama naša vodička tako objasnila stvari.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

U Kaesongu su nam ponudili da probamo juhu od psa koja je u Sj.Koreji tradicionalno jelo i najviše se jede preko ljeta jer je juha jako začinjena i potiče znojenje i izlučivanje toksina iz organizma, tako kažu. Dugo sam razmišljao da li da probam juhu od životinje koju imam kod kuće i koja je ravnopravan član obitelji, ali kao putnik koji uvijek sve vjerno dočarava i želi probati znao sam da je ovo vjerojatno jedina prilika koja se neće ponoviti. Juha je zapravo bila odlična, a meso od psa bilo je slično janjetini. (probao sam samo komadić jer mi psiha nije dopuštala više)

Sva povijesna događanja i sve pozitivne promjene (za njih pozitivne) koje su nam spominjali osam dana vezale su se isključivo uz Predsjednika Kim Il Sunga i Generala Kim Jong Ila. Cijela sadašnjost bila je bazirana na prošlosti i malo je reći da su ovi ljudi za Korejance bili heroji, više bogovi. Ponajviše vječni vođa Kim Il Sung. Sve posjete bitnim građevinama spominjale su broj posjete vječnih vođa kao i njihove zasluge za postojanje istih. Jedna od stvari koja mi se urezala je priča o vodopadu kojeg smo išli posjetiti i kojeg je kažu otkrio sam general Kim Jong Il 2001. godine pa je u kamenju vodopada uklesana 2001.godina. Cijela država je puna propagande, a na televiziji postoji jedan program koji cijelo vrijeme prikazuje aktualnog maršala Kim Jong Una te njegove napore koje čini za državu. Prikazuju se svakodnevni posjeti tvornicama koje instruira o tome kako treba raditi kako bi bili uspješni. Njegovi posjeti se odvijaju u svim vremenskim uvjetima pa tako na jednoj snimci stoji s kosom i odjećom prepunom snijega, bez kišobrana i naravno isključivo u funkciji naroda i s ciljem njihovog boljitka. U istom i još bitnijem kontekstu se konstantno prikazuje doživotni Predsjednik Kim Il Sung pa je bio zanimljiv posjet Kumsusan palači sunca gdje leže balzamirana tijela predsjednika i generala. Prilikom posjete najbitnijoj palači Sjeverne Koreje morate biti svečano obučeni i potpuno praznih đepova. Ne smijete imati nikakve kovanice, kartice, papiriće i slično, a telefone morate ostaviti na pultu i ugasiti kao i sve uređaje koji mogu sadržavati GPS (npr.satovi). U palači se hoda u redu po četvero i posjet svakoj prostoriji ima određenu minutažu. Kada smo ušli u dio gdje su balzamirana tijela morali smo također ići u redu po četvero i svi se nakloniti u isto vrijeme i tako sa sve tri strane osim sa zadnje strane glave. U istoj palači se nalazi ordeni i sva priznanja koja su stekli tijekom cijelog života i predanosti narodu, a posebno se ističe slika sa Josipom Brozom Titom kao i neka priznanja od strane Jugoslavije.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Posjetili smo i poznati Mansu Hill Grand Monument na kojem se nalaze brončane skulpture predsjednika i generala u visini od 20 metara. Prvenstveno je bio izgrađen kip doživotnog predsjednika 1972. godine, u čast njegovog 60. rođendana i bio je obložen zlatom. Nakon smrti generala dodan je njegov kip 2012 godine i sada su oba kipa brončana. Ovo mjesto je često mjesto posjeta za vrijeme nacionalnih blagdana, ali i tijekom običnih radnih dana gdje ljudi dolaze prikladno obučeni, a prije samog pogleda prema statuama polaže se cvijeće i naklanja se pa se onda ide ispred „Velikih Vođa“. Iza njih se nalazi planina Mount Paektu, a sa strane skulpture radničke klase koje predstavljaju besmrtnu povijest revolucionarne borbe korejskog naroda koji je pod mudrim vodstvom „Velikih Vođa“ zabilježio samo pobjedu i slavu. Grad je prepun slika, skulptura i plakata Kim Il Sunga i Kim Jong Ila, dok trenutnog Maršala Kim Jong Una za sada možete vidjeti samo na malim slikama unutar građevina ili na naslovnicama novina. Vodič nam je rekao da je to zato jer on služi kao sluga narodu i se tek nakon završetka njegova vladavine gradi njemu u čast ovisno o postignućima za narod. Sve građevine i trgovi posvećeni su uglavnom Kim Il sunge pa je tako i Juche toranj izgrađen u čast njegovom sedamdestom rođendanu i iz tog razloga je visok je 170 metara, i količina granitnih blokova je bila u simbolici broja 70 po jedan blok za svaki dan njegovog života dok je dizajner njegov sin Kim Jong Il. Svaka priča je nalik ovoj i kao što sam rekao za sve dobro i za postojanje cijele nacije i svega su zaslužna ova dva čovjeka i njihove „nadnaravne“ moći. Unutar osam dana često smo viđali lokalce u pauzi od posla u velikim skupinama kako plešu, pjevaju, jedu i piju zajedno. Unatoč iscrpljenosti, svi su bili nasmijani i druženja su izgledala puno prisnije nego naša. Ovdje nema telefona i interneta, a sport je nešto što svakodnevno prakticiraju i gledaju kao odmor.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Mali broj lokalnog stanovništva ima pametne telefone, a Intranet je njihov internet samo sa ograničenim informacijama koje vlada dopusti. Zanimljivo je da nam je vodička rekla kako je Sjeverna Koreja nekoliko puta bila Svjetski prvak u nogometu, a tko smo mi da se suprostavimo onome što Kim Jong Un kaže svom narodu. Zaista je teško procijeniti što je izrežirano samo za turiste, a što je stvarna Sjeverna Koreja. Ono što zasigurno znam je da ljudi ovdje nisu slobodni, a ni jednaki kako tvrdi naša vodička. Restorani u koje smo mi išli bili su isključivo za turiste i elitni sloj stanovništva jer prosječni/siromašni korejanac meso jede jednom mjesečno, dok ljudi na selima žive isključivo od onoga što im majka zemlja podari dok maršal određuje gramažu riže koju dobiju ovisno o usijevu. Koliko god su se trudili srušiti predrasude zapadnih medija, pogled na jednog čovjeka koji pije vodu iz lokve s ceste ili oči ljudi koji postavljaju asfalt bez ijednog stroja i na žene koje mješaju beton i dodaju ciglu svi ovi izvana lijepi, a iznutra šuplji neboderi padaju u vodu. Jedna od građevina koja svojoj pojavom zaista oduševljava je hotel Ryugyong, visok je 330 metara i ima 105 katova, a počeli su ga graditi 1987. godine te sa gradnjom stali 1992. godine jer je Koreja ušla u ekonomsku krizu. Sve do 2008. godine hotel je bio samo beton, a onda su ga počeli dovršavati i najavili njegovo otvorenje 2012.godine na Kim Il Sungov rođendan. Naravno da se to nije dogodilo, ali hotel je dovršen izvana. Cijela priča gradnje započeta je kao reakcija na izgradnju najviše hotela na svijetu u Singapuru i da je gradnja dovršena na vrijeme Sjeverna Koreja bi ovim hotelom nadmašila Westin Stamford. Hotel se sada nalazi u Guinnesovoj knjizi rekorda kao najviša nenaseljena zgrada na cijelom svijetu. 2018 godine su napravili LED display na jednoj strani na kojoj se i dalje vrti propaganda slike. Upravo su mi se tako šuplje učinile i ostale zgrade u kojima žive lokalci, a naša vodička nam je rekla da svaka obitelj od države dobije opremljen stan od minimalno sto kvadrata. Zasigurno je istina da stan dobiju jer beskućnika nema i apsolutno svaki potez je pod nadzorom države, više u glavnom gradu nego na selu jer je protok informacija ipak malo veći. Ono što je vidljivo kada sam se malo bolje zagledao je da je unutar nekih zgrada samo žbuka bez pofarbanih zidova i vjerujem da nisam bezveze mnogo puta pročitao da ostaju bez struje i vode.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KRISTIJAN ILICIC (@kristijanilicic) on

Ono što će mi se zauvijek urezati u sjećanje je svakako najmnogoljudniji performans na svijetu, poznatiji kao MASS GAMES koji se održava na stadionu sa najvećim kapacitetom ljudi na svijetu (stane oko 150.000 ljudi). Čaroliju i snagu ovog ljudskog performansa je zaista teško dočarati riječima, ali ovo je u meni izazvalo divljenje ljudskim mogućnostima. Toliko preciznosti, vještine i složnosti među 100.000 sudionika teško je i zamisliti ako ovo ne doživite na svoje oči. Ovaj performans od 60 minuta naravno ističe i snažnu političku poruku, a nevjerojatan je i največi ljudski mozaik, slike koje stvaraju studenti u pozadini mjenjajući boje stranica. U jednom nastupu stvore preko 170 „stranica knjige“.

Prema Kim Jong-il-u, filozofija koja stoji iza događaja bila je sljedeća:
Razvijanje masovne gimnastike važno je za osposobljavanje školaraca da budu u potpunosti razvijeni komunistički ljudi. Potpuno razvijen komunistički čovjek, treba steći revolucionarnu ideologiju, poznavanje mnogih polja, bogata kulturna dostignuća i zdrav i jak stas. Ovo su osnovne osobine potrebne čovjeku komunističkog tipa. Masovna gimnastika igra važnu ulogu u obučavanju školaraca da steknu ove komunističke kvalitete. Masovna gimnastika njeguje posebno zdrave i snažne tjelesne građe, visok stupanj organiziranosti, discipline i kolektivizma kod učenika. Učenici, svjesni da bi jedan pomak u njihovoj akciji mogao pokvariti masovne gimnastičke performanse, poduzimaju sve napore da sve svoje misli i postupke podrede kolektivu. Ulaznice za Mass Games plačali smo 100 eura po osobi, dok je za lokalno stanovništvo ulaz gotovo besplatan.

Jedan od posjeta koji bi svakako izdvojio bio je posjet agronomskom fakultetu u subotu u gradu Wonsan. Cijelo dvorište bilo je prepuno profesora koji su izgledali kao loši glumci. Svi sa istom knjigom u rucu, gledali su zbunjeno u nas kao i mi u njih. Rečeno nam je da na istom fakulteu studira oko 3000 studenata i predaj oko 300 profesora, od kojih je svih 300 bilo u dvorištu daj dan bez obzira što nema nastave. Na pitanje što rade tu subotom rečeno nam je da rade program i razmjenjuju iskustva. Kada smo pitali da li možemo zaviriti u učionice odgovor je nažalost bio negativan.

Jedan od sumnjivih posjeta da se tako izrazim bio je i posjet modernoj farmi koja je izgledala netaknuto. Nije izgledalo kao farma na kojoj se bere povrće nego farma za izložbu. Osim povrća koje je izgledalo netaknuto i kao da vapi da ga netko pojede, posjetili smo i „farmersku kuću“ koja nas je trebala uvesti u svijet prosječnog poljoprivrednika Sjeverne Koreje. Kućica je bila drvena, ali slatka i uredna. Zidovi su bili prepuni obiteljskih fotografija i „velikih vođa“, a sa strana sam primjetio nešto kao dva toki-vokia. Ne znam je li to zbog paranoje koju sam krenuo razvijati nakon svega viđenog i pročitanog, ali imao sam dojam da se ovim ljudima naš dolazak najavi unaprijed kako bi sve izgledalo savršeno. Na ulazu nas je dočekala uredna baka sa sretnim unukom. Zanimljivo mi je bilo kako baka ima vrlo lijepe zube i osmijeh dok je kvaliteta zubi u Sjevernoj Koreji po svemu viđenom bila dosta niska. Kućica je imala neke osnovno potrepštine, ali kada sam otvorio frižider on je bio apsolutno prazan. Vi mi recite da li se takvo nešto očekuje u kući koja obiluje obiteljskim fotografijama? Ono što me još više rastužilo je što sam pri odlasku djeci htio podijeliti lokalne bombone kupljene u Sjevernoj Koreji kako ih ne bi uvrijedio sa napoznatim proizvodima i jedna baka mi je to zabranila. Unuk je uspio uzeti jedan bombon prije nego što je primjetila moju namjeru, ali tik prije nego što ga je stavio u usta otela mu ga je iz ruke i bacila na zemlju. Svugdje na svijetu se djeca vesele bombonima pa mi nije bilo jasno zašto je bezazleni bombon oduzet ako su turisti predstavljeni kao prijateljski nastrojeni.

Mojim pitanjima zaista nema kraja i iz ove države sam izašao još zbunjeniji nego kada sam ušao.

Nakon silnih natpisa o gladnim ljudima u Sjevernoj Koreji i određenoj gramaži hrane po osobi, na jednoj od plaža koje smo posjetili bile su skupine ljudi koji su se zaista dobro zabavljali, a hrane nije nedostajalo. Vibracija koju sam dobio od ljudi tamo unatoč ne znanju jezika bila je nekako topla. Izgledali su kao ljudi koji se smiju očima i srce, kao ljudi neiskvareni tehnologijom i kao ljudi koji nisu zaboravili zašto se čovjek naziva društvenim bićem. U puno navrata sam ih vidio kako plešu i pjevaju i talent u svim vještinama bio je očigledan. Ova nacija zaista je posebna, nekako istrenirana i programirana da obavlja ulogu koju mu zada država. Osim posla koji im se nameće, oni su i sportaši i pjevači i gimnastičari i zaista su iznimno talentirani na nacionalnoj razini. U meni se probudila tuga kada smo imali priliku posjetiti cirkus u kojem su sudjelovali najtalentiraniji akrobati koje sam ikada vidio, ali njihov nastup bio je isključivo za lokalnu publiku. Oni neće osvojiti medalje u Italiji, Francuskoj ili Engleskoj, njihova medalja je njihova država. Onda sam opet razmišljao da li je sreća nastupati u Italiji, Francuskoj ili Engleskoj ili je sreća baviti se nečim iz ljubavi prema sportu bez pritiska od zlatnih medalja i natjecanja. Djeca su sa takvim zadovoljstvom gledala predstavu bez mobitela i tableta u ruci i sa osmijehom koji se orio kroz cijelu dvoranu. Bilo je lijepo osjetiti određene trenutke koji su za naše društvo prošlost. Na kraju dana, ono što me u cijeloj priči najviše smeta je što su ljudi u ovoj državi lišeni slobode. Sloboda je nešto što nam nitko nikada ne bi trebao oduzeti i sloboda je ono što nas čini bićem. Jeste li ikada vidjeli čovjeka u kavezu u cirkusu? Sigurno niste osim ako nije bio dio performansa. U ovom cirkusu od države ljudi žive u nevidljivim kavezima i moraju tražiti dopuštenje da bi putovali u drugi grad unutar iste države, tjera suze na oči, zar ne?

U nastavku možete pogledati neke slike sa našeg puta u Sjevernu Koreju.

Na mom profilu www.instagram.com/kristijanilicic možete u highlighstima pronaći 700 storija iz Sjeverne Koreje pa svakako bacite oko jer su super zanimljivi.

POWERED BY: 

wiener osiguranje