Nakon dugog prizemljenja u Hrvatskoj, krajem kolovoza ponovno sam poletio! Išao sam Turkish Airlinesom za Istanbul. Nevjerojatno je kako je ovaj grad uvijek prvi u probijanju leda. Moje prvo putovanje u neko bitno drukčije podneblje od našega bilo je upravo u Istanbul, davno, kad sam imao 17 godina. Otad mu se stalno vraćam, ovaj grad me fascinira na tisuću načina i stvarno ga volim. S obzirom na kontekst u kojem danas živimo nijedno putovanje ne započinjem bez putnog osiguranja. Ja osobno koristim Wienerovo godišnje putno osiguranje u kojem imam i osiguranje prtljage te osiguranje i od kašnjenja leta u slučaju da mi let kasni duže od 4 sata.
Visoki higijenski standardi
Andrea i ja smo se odlučili za Istanbul kao svoju prvu inozemnu post-karantena destinaciju u trenutku kad smo vidjeli da je Istanbulski aerodrom prvi dobio akreditaciju odnosno priznanje za siguran aerodrom koji se vodi najvišim higijenskim standardima u borbi protiv korone. Tu im je nagradu sredinom kolovoza dodijelilo međunarodno vijeće aerodroma, ACI. Nekako sam i prije uvijek imao puno povjerenje u Turkish Airlines i nije trebalo puno da se odlučimo za ovo putovanje. Također putnicima iz Hrvatske više ne treba viza za Tursku.
Već se na našem aerodromu vide poduzete mjere. Masku morate nositi tijekom cijelog boravka u zgradi i tijekom cijelog leta. Unatoč visokoj razini pridržavanja higijenskih mjera, nismo bili nimalo usporavani ili iznervirani na bilo koji način. U Turkish Airlinesu su izvrsno organizirani i jako susretljivi. Kod check-ina vas dočeka sredstvo za dezinfekciju ruku, a od službenice vas dijeli pleksiglas. Kad kreće boarding, sami očitate kartu na pultu. I dalje ste od službenika odijeljeni pleksiglasom i pokazujete im putovnicu iz svoje ruke. Na ulasku prema avionu mjere vam temperaturu i tek tada ste, ako je sve u redu, slobodni ući u zrakoplov. Tamo vas dočeka ljubazno osoblje, s maskama dakako, i dobijete svoj higijenski kit koji sadrži jednu masku i dvije higijenske maramice. Dobit ćete i formular koji morate ispuniti zbog Covid-a, i koji ćete na izlasku iz zrakoplova morati predati tamo gdje pokazujete putovnicu. Tijekom cijelog leta morate imati masku, skinuti je možete samo dok jedete. Sve ovo meni osobno nije bila nikakva gnjavaža, jer ono što je najvažnije u ovoj priči: putujemo!!
Napokon Istanbul
U Istanbul smo sletjeli u večernjim satima. Trebate vidjeti kako je sve tamo organizirano. Posvuda su stickeri na podu koji označavaju gdje smijete stati, nema guranja kod podizanja prtljage, imate svoje mjesto gdje stojite, posvuda su dezinficijensi. Nakon tridesetak minuta vožnje stigli smo do hotela Hilton Istanbul Bosphorus. Odmah na ulazu u hotel je kontrola gotovo kao i na aerodromu, prolazite kroz skener, mjeri se temperatura, ništa se ne prepušta slučaju. U samom hotelu je vrlo visoka razina higijene i sigurnosti. Sva su jela zapakirana folijom, poslužuje ih konobar s rukavicama i maskom, posvuda su dezinficijensi, svi se drže distance od metar i pol. U sobama su ručnici zapakirani, soba se dezinficira i nakon dezinfekcije gost je prvi koji u nju ulazi. Soba je odlična, a na stolu vas dočeka fino zapakirano voće, boca vina i mineralna.
Palača Dolmabahçe
Drugi dan, nakon tradicionalnog turskog doručka (menemen), zaputili smo se do palače Dolmabahçe, koju je dao sagraditi sultan Abdul Medžid I, sredinom 19. stoljeća i bila je u dva navrata glavno administrativno središte Osmanskog Carstva. Sultan je u nju utrošio golemu količinu novca, kojoj bi danas ekvivalent bio 35 tona zlata. Palača Dolmabahçe je jedna od građevina koju nikako ne smijete zaobići pri svojem posjetu Istanbulu. Ulaznica za nju stoji 120 turskih lira (14 eura) po osobi.
View this post on Instagram
Povoljni Istanbul
Nakon posjeta palači sjeli smo i sa svojim vodičem. U Istanbulu možete proći jako povoljno, ali i puno potrošiti, sve je stvar vašeg izbora i preferencija. Kavu, tiramisu, dvije mineralne vode i frozen strawberry platili smo 7,5 eura! U gradu se steak možete dobiti za 7,5 eura. Gorivo je npr. 0,70 eura po litri. Što se tiče samog tečaja turske lire, za stotinu eura možete dobiti 871 liru. Nemojte mijenjati na aerodromu, jer je tamo tečaj daleko nepovoljniji, dobit ćete 740 turskih lira za sto eura.
Sulejman i Hurem
Drugi dan smo se utopili u istanbulske ulice, šarene trgovine pune prave i još više fake robe, torbica, haljina, satova… Naravno, bez ćevapa ovo nije prošlo, a oni su ovdje stvarno odlični. Tri porcije ćevapa, 3 salate, 2 vode, coca-colu i 2 Ayran jogurta smo platili ukupno 13 eura! Vodu ovdje možete kupiti za 0,12 eura. Uz ritam grada, vodič nam je ispričao priču o Sulejmanu i Hurem, koju dobro poznaju oni koji su gledali sapunicu “Sulejman Veličanstveni”. Ja baš i nisam neki fan sapunica, pa mi je bilo fora čuti ovu priču na licu mjesta.
View this post on Instagram
Sultan 21. stoljeća i galebovi
Naravno, koga ova priča ne bi ponijela, pa smo se i Andrea i ja odlučili nakratko ući u te uloge. Lokacija na kojoj smo se slikali zove se Taht Istanbul i iznajmljuje se za 100 turskih lira (11,50 eura). U okviru te cijene možete rentati outfite. To nije kafić, niti restoran, već uređen krov zgrade koji se iznajmljuje upravo u te svrhe. Napravili smo super video i super fotke, no imali smo poprilične muke s galebovima kojih je gore tonu i nisu baš pristojni, ako znate na što mislim… Isplati se ako želite imati savršenu fotku s panoramom Istanbula i zalaskom sunca!
View this post on Instagram
Dan smo završili u restoranu Nusr-Et Steakhouse Etiler. I tu je higijena na visini. Konobar poslužuje s maskom, hvataljkama, sve je na nivou. Hrana je posvuda prilično izdašna. Računajte da ćete se u Turskoj zapravo stalno prejedati. Bogata večera ovdje je nas troje stajala 120 eura, a zanimljiv je podatak da do kraja godine u Turskoj obračunavaju samo 1% PDV-a na hranu i bezalkoholna pića, to je krizna mjera zbog pandemije.
Krajnosti
Kao što sam već naveo, u Istanbulu možete proći povoljno, a možete i potrošiti. Tu se recimo nalazi i hotel Six Senses Kocatas Mansions u kojem postoji i apartman koji košta 6000 eura po noćenju. S tim da su sada na popustu. 🙂 U samom centru Istanbula, tek dvije minute od Aje Sofije, nalazi se hotel Hagia Sofia Mansions Istanbul, Curio Collection by Hilton u kojem se krije najstarija turska kupelj. Vodene pumpe tu su stare dvije tisuće godina. Masaža za dvoje košta 100 eura.
Putovanje u Antaliju
Nakon ovog jako lijepog dana u Istanbulu, drugo jutro krećemo za Antaliju. Letimo opet Turkish Airlinesom. I tamošnja zračna luka je totalno na visini zadatka. Označena su mjesta gdje možete stajati, a dodatno su i stavljeni kartoni pokraj pokretnih traka za prtljagu kako se ljudi ne bi gurali jedni uz druge. Jako se pazi na socijalnu distancu, pa su stickeri gdje smijete stati nalijepljeni čak i na pokretne trake i stepenice. Odsjeli smo u hotelu Akra. U svim hotelima Antalije se na ulazu nalaze skeneri prema kojima prinesete lice i oni očitaju temperaturu. Ne možete ući bez toga. Zanimljiva je novost i kako je riješen švedski stol. Posvuda su ograđeni trakom, iza koje se nalaze konobari s maskama i rukavicama. Dovoljno je samo rukom pokazati što želite, pa vam oni to dodaju. Mogućnost zaraze svedena je na minimum!
Pogled iz drugog kuta
Savjetujem svima da, gdje god mogu, uhvate neki brod kako bi razgledali obalu i panorame gradova iz te perspektive. To je zaista predivan prizor u ovom podneblju. I mi smo ovdje, odmah čim smo stigli, pošli na brod, a kartu smo platili 35 eura (300 TL) za dvije osobe. Nakon toga smo jeli u restoranu Arma za koji smo dobili dobru preporuku. Nalazi se tik uz more, odličan pogled! Cijene su povoljne, brancin je 10 eura. Ovdje smo tri predjela, 2 glavna jela, 2 deserta i nekoliko pića platili 50 eura. Po povratku u hotel Akra isprobali smo malo i bazene, od kojih se infinity bazen pokazao kao idealno mjesto za fotkanje, pa je bilo dosta živo po tom pitanju. Na trenutke mi se učinilo da sam uletio u nečiji photo session. 🙂
Odlučili smo se malo istražiti i noćni život u Antaliji, ovdje je naime sve otvoreno, klubovi rade, u Istanbulu nije bilo tako. Zatekli smo se u Ceila klubu, tamo isto paze na distancu, stolovi su razmaknuti, posvuda natpisi na nekoliko jezika da držimo distancu, a ono što je dobro u ovoj priči: imate puno prostora za ples! 🙂
View this post on Instagram
“Najbolji smještaj ikada”
Drugi dan smo se prebacili u hotel u Kemeru, Kemer Barut Collection. Tu de luxe soba za dvije osobe stoji 400 eura po noćenju. U tu je cijenu uključen doručak, ručak, večera i neograničena količina pića. Apartman je vrlo raskošan, s nekoliko prostorija, predivnom kupaonicom s okruglom jacuzzi kadom, prostrani udobni kreveti, čistoća na najvišem nivou. Pogled s balkona ubija. Vidim dolje super bazene, a malo dalje plažu i na njoj crvenu vjetrenjaču. Kad sam pogled bacio u desno, vidio sam i građevine s pročeljima istim kakve su kuće u Amsterdamu. Stvarno dobro! Do plaže se ide prekrasnim molom koji je s obje strane ograđen biljkama u teglama. Sam lobby hotela je nevjerojatno lijepo dizajniran, puno vode i svjetla. Hrana je stvarno ukusna i jako lijepo poslužena. Andrea je spontano rekla da je ovo „najbolji smještaj ikada“ i nije bila daleko od istine.
Za svakoga nešto
Ovdje smo imali simpatičnog vodiča koji nam je pokazao razna zanimljiva mjesta. Prvo smo posjetili najveći tunel akvarij na svijetu (ulaz je 35 eura), muzej voštanih figura (ulaz je 18 eura), ledeni svijet gdje sam se čak malo i sanjkao (ne znam kad sam se zadnji put sanjkao!). Tu sam upad platio 20 eura. Drugi dan smo išli istražiti kanjon Goynuk. Tamo možete provesti cijeli dan, ima jako puno sadržaja. Mi smo se prvo odlučili za zipline koji košta 12 eura. Na kraju se spustila samo Andrea, meni nisu dali jer sam bio… pretežak. Ali kažu da se gradi najveći zipline u Turskoj, preko kilometra će biti, i taj će primati ljude i do 130 kg težine. Jedva čekam! 😀 Nakon zipline-a smo se uputili u kanjon Goynuk u kojem vas totalno osvoji nevjerojatno moćna priroda. Za ulazak u kanjon treba platiti 15 eura, a imate i vodiča. Ovaj kanjon je dio jedne od top 10 najljepših svjetskih treking tura, tzv. Likijskog puta.
View this post on Instagram
Nakon što smo se izmorili u kanjonu išli smo u restoran Botanik, koji me je oduševio. Radi se o malim platoima na vodi. Hrane je opet u izobilju, i sve je nevjerojatno ukusno. Za Andreu, vodiča i mene, sve kupa je stajalo 54 eura. Preporučujem!
Vječni plamen
Put nas je dalje odveo do nacionalnog parka Olympos-Beydaglari. Tu postoje vatre koje se nisu ugasile više od dva tisućljeća! Uspon do tog mjesta je težak, ako niste u kondiciji, dobro ćete se namučiti. Postoji jednostavno objašnjenje za to zašto se vatra ovdje nikad ne gasi: iz dubine ove planine prodire plin i izgara na površini. Postoji i ono ljepše, mitološko objašnjenje, prema kojem je Belerofont, sin boga mora, Posejdona, ubio himeru, čudovište koje je rigalo vatru, a imalo glavu lava, tijelo koze i rep zmaja. Belerofont je zajahao Pegaza, pogodio himeru strijelom koja je na vrhu imala olovo, ono se istopilo i ugušilo ju. Ona je pala na ovo mjesto i evo, pomalo gori sve do danas. Ovo je mjesto prekrasno uvečer, uz vatru se mogu pričati baš ovakve legende. 🙂
Putovanje u prošlost
Drugi dan smo ustali rano, pred nama su bila dva sata vožnje od Antalije. Platili smo 100 eura vodiča koji će nas voditi cijeli dan i pokazati nam antičke ruševine, grobnice, amfiteatre, ostatke drevnih hramova. Ovaj kraj je prepun toga. Tako smo obišli drevni grad Side, u kojem je glavna atrakcija golemi rimski amfiteatar koji je mogao primiti 20 tisuća posjetitelja. Iza toga smo produžili za Demre, koji se nekad zvao Mira. Tu se nalazi amfiteatar star više od dvije tisuće godina u kojem su se odvijale i igrane drame i prave gladijatorske borbe. Odmah do njega, visoko u stijenama, nalaze se grobnice. Tako velike i isklesane u stijeni ostavit će vas bez riječi. To je stvarno monumentalno. To morate vidjeti!
U gradu Demre je i crkva ispod koje je pronađen grob ranokršćanskog biskupa, kojeg cijeli svijet poznaje pod imenom Sveti Nikola. Mistično mjesto. I opet smo iskoristili priliku da sve ovo vidimo i s mora. Nismo pogriješili, jer smo s te strane naišli na prizore dodatnih, čak i više očuvanih, grobnica, a vidjeli smo i predivnu panoramu grada. Iznajmili smo privatni brod za 400 turskih lira, tura je trajala sat i pol. U dijelu oko otoka Kekova se ne može kupati jer je cijelo područje arheološko nalazište. Nakon cjelodnevnog kulturološkog razgledavanja, vratili smo se u svoj „najbolji smještaj ikada“, u Kemer. 🙂
Titanic koji ne tone
Drugo jutro nas je vodič poveo prvo do najboljeg restorana u Antaliji i jednog od deset najboljih u Turskoj, 7 Mehmet Restaurant, odakle puca prekrasan pogled na Antaliju, ali i na nevjerojatno dobra jela koja nisu prestala stizati. Mnoga smo prvi put vidjeli, račiće s avokadom, riža s orasima, neke nove verzije ćevapa, njihova lokalna delikatesa kokoreç… Nakon ovoga se trebalo i odmoriti. Checkirali smo se u četvrti hotel od kad smo u Turskoj, Titanic Deluxe Golf Belek. U ovom hotelu s pet zvjezdica ostat ćemo naredne tri noći. Soba je, naravno, luksuzna, hotel je opremljen s pet bazena oko kojih su bijele nadsvođene kućice u kojima možeš imati privatnost. Titanic Deluxe Golf Belek ima uz buffet i nekoliko a la cart restorana. Svidio mi se riblji restoran s prekrasnim pogledom na rijeku. Hrana opet samo stiže. Prije ičega, donesu vam hrpu predjela, odnosno sve što je na meniju, naprosto da probate. Što reći?
Sport, kultura i… odmor
Iskoristili smo vrijeme koje smo proveli tamo da odemo na rafting u kanjon Köprülü, ali i da posjetimo Apolonov hram. Moj je savjet da ga posjetite nekako prema kraju dana, kad na zalasku sunca zrači nekom mističnom energijom. Radi se zapravo o ostatku Apolonovog hrama, pet impresivno velikih stupova koji su preživjeli više od dva tisućljeća. Taj je hram krasio vrh poluotoka gdje je smješten grad Side.
Obično nakon dosta aktivnog dana volimo ostati jedan cijeli dan u hotelu i odmarati se. Titanic Deluxe Golf Belek je naravno vrlo zahvalan za to. Iznajmili smo kabanu za 100 eura na cijeli dan. U okviru toga, uz ugodne ležaljke i intimu, dobijete i svoj mali hladnjak s pićem, donose vam grickalice, šampanjac, hranu… Imate i svoj privatni tuš. Ostanete li duže na plaži, recimo do sedam uvečer, imat ćete priliku uživati sami u prizorima zalaska sunca nad pijeskom i morem. Ljudi se, naime, iz nekog razloga uvijek žure na večeru u hotel. 🙂
I opet malo sport
Naš hotel nema uzalud riječ „Golf“ u svome nazivu. Turska je poznata destinacija za golfere, pa nije ništa neobično da postoje hoteli kojima je namjena upravo to, da ugoste ljude koji strastveno igraju ovaj sport. Turska godišnje od golferskog turizma ubire i po 135 milijuna eura! I sami smo se okušali u ovom sportu. Kao promatrača me golf prije nije privlačio, no sada kad sam ga i sam malo zaigrao totalno me je povuklo. Nisam znao da je ovaj sport tako zanimljiv i da je za njega potrebna i snaga i koncentracija. U svakom slučaju – velik izazov. Probajte!
Lagodni život uz jezero
Nakon sjajnog provoda u Antaliji vratili smo se prvo u Istanbul, pa produžili do jezera Sapanca, gdje smo se smjestili u hotel Elite World Sapanca Hotel. Tu smo isprobali masažu (100 eura za parove), vožnju prirodom na quadovima, ubili se na ludim toboganima, i naravno, opet, dobro jeli… Turska vas tu nikad neće iznevjeriti. Sve se na kraju opet slilo u Istanbul, gdje smo, ovoga puta, odsjeli u hotelu Radison Blue Hotel, iz kojeg se pruža odličan pogled na Bospor.
Istanbul, vidimo se opet!
Svoje smo putovanje zaključili plovidbom Bosporom koju ipak ne smije nitko propustiti. Panorama Istanbula, tog lijepog, romantičnog grada, njegovih nevjerojatnih građevina, nešto je što treba dobro utisnuti u sjećanje. I vraćati se uvijek iznova na ovo mjesto. U ovome se gradu stopilo ono najbolje i najljepše od europske i azijske kulture.
